Napušta posao i odlazi s obitelji u Njemačku u potragu za boljim...

Napušta posao i odlazi s obitelji u Njemačku u potragu za boljim životom: ‘U Hrvatskoj uvijek moraš biti ‘nečiji”

Podijeli

‘Ovdje nas ne veže ništa osim emocija, ljubavi prema rodnoj grudi na kojoj ne možeš egzistirati. Živimo na kredit, kupujemo hranu na kreditne kartice i rate, živimo od minusa na bankovnom računu i željeli smo to prekinuti’, kaže Mario

Mario B. u rođen je i odrastao u Hrvatskoj, hrvatski je branitelj i zaposlen je u državnoj službi. Supruga Jasna medicinske je struke i po završetku specijalizacije, u Hrvatskoj nije mogla pronaći posao. Sve su im račune pokazale da nemaju zdravog načina da svojim radom omoguće krov nad glavom i pristojan život sebi i djeci, zbog čega su odlučili otići. Podstanari su, a zbog previsokih kamata na kredite ne mogu si priuštiti stambeni kredit, sve i da su oboje zaposleni.

Nakon što je supruga obavila specijalizaciju, javljala se na natječaje na posao u klinički bolnički centar u Splitu, ali od 23 natječaja, odgovor je dobila samo na dva, i to negativan. Došli su do zaključka kako im je potrebna “rođačko-politička” veza kako bi se zaposlila pa su odlučili da ne žele ići tim putem. Mario je kao mladić već živio u Njemačkoj i upoznat je s tamošnjom kulturom i načinom života pa su putem interneta odlučili potražili koje se mogućnosti nude za odlazak u Njemačku.

“Ovdje nas ne veže ništa osim emocija, ljubavi prema rodnoj grudi na kojoj ne možeš egzistirati. Živimo na kredit, kupujemo hranu na kreditne kartice i rate, živimo od minusa na bankovnom računu i željeli smo to prekinuti.” Mariju i njegovoj supruzi je bilo dosta tog dužničkog ropstva. “Iz godine u godinu jedno te isto, ‘isplivaš’ dva mjeseca i onda treći opet potoneš, pa je nemoguće izići iz tog začaranog kruga. Znamo mi da i u Njemačkoj ljudi podižu kredite za svoje životne potrebe, ali kamatne stope su daleko niže i plaće daleko više od ovih u Hrvatskoj”, priča Mario.

Kaže kako se dobro snalazi sam s djecom, a zahvaljujući tehnologiji, svaki dan razgovara sa suprugom. Ipak, žele se jednog dana vratiti i djecu odgajati tako da ne zaborave svoje korijene. Najviše mu smeta što se u Hrvatskoj ne cijene ni ljudi ni rad, što se ne prepoznaju kvalitetni ljudi koji mogu i žele dati sebe zajednici.

“Kod nas je čovjek postao nevažan, nitko ne gleda jesi li dobar, karakteran i znaš li raditi nego kakvu partijsku knjižicu imaš. Svake četiri godine samo se vade nove knjižice. Ovdje stalno moraš biti ‘nečiji’. Zar moram biti nečiji da bih pronašao posao i živio kao čovjek?! Ovdje se sve dijeli i gleda kroz podjelu “naši i vaši”, ne gleda se kvaliteta, a meni je toga dosta. Svejedno mi je da li je netko Kinez ili Hrvat, zanima me kakav je čovjek, a kad je posao u pitanju, zna li i hoće li raditi ili ne zna i neće raditi.”, kaže Mario za Deutsche Welle.

vijesti.rtl.hr

Podijeli