Otvorenje posljednje izložbe ovogodišnjeg programa Ajngela je u petak, 22. studenoga, a ostaje otvorena do 15. prosinca.
Kodikamo Hrpa
Istaknuti hrvatski umjetnik Đorđe Jandrić već je niz godina prepoznatljiv po različitim manifestacijama svoje Hrpe, koja danas već predstavlja svojevrstan umjetnikov heteronim. Hrpe, začete u devedestim godinama, prvotno su bile realizirane nasipavanjem ili istresanjem materijala koji su formirali poluamorfne stošce.
Vrlo su se brzo, između ostalog, transformirale u dvodimenzionalne prostorne tlocrtne projekcije piramide ili stošca, najčešće kao grafitni crteži koji su predstavljali kvadrat kojem su upisani krug i istokračan trokut. Jandrić ih radi skicozno i namjerno nesavršeno, a svevši hrpu na crtež uspostavlja eklatantan znak kojim svodi volumen na dvodimenzionalan iskaz. Takvi crteži, točnije njih deset, čine i polovicu izložbe u kultnoj varaždinskoj galeriji Zlati ajngel, (prvo samostalno autorovo predstavljanje u Varaždinu ?!) dok drugu polovicu čini identični broj crteža QR koda, a obje grupe crteža, formata 51 x 51 cm, Jandrić je
prostoručno iscrtao grafitnom olovkom.
Nulti crtež prve serije gusto je iscrtan crni kvadrat, te potom u pravilnom nizu slijedi niz ranije opisanih linearnih projekcija Hrpe. Inicijalna ideja je bila da se nacrta devet crteža Hrpi posvećenih prirodnim brojevima (od jedan do devet) s pridružujućim (ne)brojem nulom kao simbolom početka i kraja.
Prvi crtež je cjeloviti format Hrpe kakve je Jandrić radio u niz varijanti u zadnjih dvadesetak godina; drugi crtež dijeli format po visini i širini s brojem dva, dakle na četiri kvadrata od kojih su dva s projekcijom Hrpe, a dva su prazna; treći dijeli format na devet kvadrata, tri s Hrpom a šest praznih te se tom matematičkom logikom stiže do posljednjeg, devetog koji se sastoji od osamdeset i jednog kvadrata od kojih je devet ispunjenih Hrpama, a sedamdeset i dva su prazna.
Drugu seriju čine, također grafitni, crteži QR kodova, od kojih (premda se to ne vidi na prvi pogled) niti jedan nije isti. Možda bi bilo ovdje važno napomenuti da je Jandrić nakon srednje škole, između ostalog i stoga što su mu geometrija i matematika urođene, upisao arhitekturu te sada, više no ikada ranije, ta svoja znanja obilato koristi u ovom svom novom umjetničkom eksperimentu. Boris Greiner zapaža da se ta serija… na prvi pogled doima šahovskom, jedino što se ne miču figure nego polja, te je autor odigrao gambit kojim dovodi u vezu geometrijski pravilnu i postojanu tlocrtnu konstrukciju hrpe (u kvadrat upisani trokut i krug) s također geometrijski pravilnom ali posve nepostojanom konstrukcijom QR (quick response) koda…
Kako smo u zadnje vrijeme navikli, kad vidimo QR kod snimimo ga našim nerazdvojnim Smartphonom te na zaslonu pogledamo što nam kazuje. U ovom slučaju aplikacija će pokazati približno identične crteže prve serije samo što oni sada nisu u negativu (bijelo na crnom) već u kolorističkom spektru. Stvarnost postaje drugačijom jer je prekoračila prag vlastitog narativa i prepustila se volji tehnološki inovativnim računalnim programima koji predstavljaju Jandrića kao vrsnog kolorista. Možda je to i autorova pomalo sarkastična metafora da živimo u svijetu koji ćemo u svoj njegovoj punoći (boja) sagledati jedino ako se služimo suvremenom tehnologijom što i nije daleko od istine, a i da nije ono što radiš to što radiš, već je onako kako to zadani algoritam odredi, a to otkrivam pomoću tehnološkog alata kojeg treba kupiti.
Komparacija s 3D filmskim projekcijama nameće se sama od sebe, jer ako u Cinestaru ne uzmemo posebne naočale biti ćemo uskraćeni punoće doživljaja. Ili nećemo? Još uvijek ovisno o tome kako smo kalibrirani. Linijom manjeg otpora, odnosno potpadanjem pod sve prisutniji utjecaj rastućeg konformizma, velika nas je većina ovisna o tehnologiji koja nas odvaja od vlastitog razmišljanja i dirigirano vodi k distopijskom svijetu koji iz dana u dan sve više postaje realnost.
Analogni svijet pripada prošlosti kao što su i prostoručno izvedeni Jandrićevi crteži anakroni. Ili nisu? Veći dio svog bavljenja skulpturom Jandrić teži njezinoj transcendentalnoj projekciji. Naravno, radi se o mentalnom procesu koji je u Jandrića podjednako uvjetovan umjetnosti i teorijom, odnosno fizikom i metafizikom te se po svom konačnom (ne)obliku približava Aristotelovskim i Arhimedovskim razmišljanjima kao i Einsteinovoj teoriji relativnosti.
Takva duhovna nadopuna ne postoji u virtualnom svijetu kroz koje nas vode QR kodovi pošto oni samo proširuju najčešće nepotpunu, a često i netočnu informaciju uskračujući objektivnu stvarnost u korist nepostojećeg – virtualnog. Jandrić ovim ciklusom propituje i diferencijaciju tih dvaju svjetova, ali nas nesmiljeno i suočava s činjenicom da uskoro na galerijskim zidovima nećemo gledati artefakte nego isključivo njihove virtualne inačice. Ipak, nije sve još uvijek otišlo k vragu. Jandrić crta prostoručno te nacrtani QR kodovi nisu savršeni, odnosno jednaki, što rezultira time da raspored, kakvoća i proporcionalnost boja virtualnih Hrpi nisu uvijek isti čime nam autor govori da unatoč današnjoj nevjerojatnoj tehnološkoj ekspanziji još uvijek konačni rezultat ovisi o ljudskoj ruci.
Onoj koju je još Henri Focillon u svome eseju Pohvala ruci uzdignuo kao savršeni alat koji kreativno prenosi umjetnikove misli i osjećaje. Serija QR kodova završava praznim bijelim kvadratom koji odgovara početnom crnom kvadratu prve serije čime je krug zatvoren.
Maljevičevo savršenstvo redukcionističke umjetničke misli i ruka umjetnika i danas su, unatoč računalnim algoritmima i sve češćoj uporabi umjetne inteligencije, ono što pokreće i uzdiže ljudski duh, samo ga treba znati pronaći i sačuvati u virtualnoj stvarnosti o čemu nam Jandrić govori ovom izložbom.
